"Za razgovor roditelja s djecom o odabiru karijere nikad nije prerano, ali može biti prekasno."
Neki ljudi su od najranijih dana znali što žele biti, a neki su kao djeca imali sto ideja i želja. I to je, kaže Patricija Haček Zuber, magistra psihologije i edukantica u dvije psihoterapijske škole, Kognitivno-bihevioralnoj terapiji i Psihodrami, sasvim normalno.
Kroz svoje se iskustvo, radeći s više od 300 klijenata individualno, ali i kroz grupne programe podrške za adolescente, susrela s brojnim primjerima dvojbi oko odabira buduće karijere.
Kako onda postići da odabir zanimanja bude jednostavan i djeci i roditeljima?
Patricija, kada je pravo vrijeme početi razgovarati s djetetom o njegovim interesima i potencijalnim karijerama?
Konkretan razgovor o potencijalnim karijerama zahtijeva pripremu kako bi pao na „plodno tlo“. Što to znači? Često u radu s klijentima vidim dvije slike: roditelje s njihovim očekivanjima i djecu koja su zbunjena i nesigurna u kojem smjeru se dalje razvijati. Djeci je značajno lakše kada roditelji njihove interese potiču od najranijih dana na način da dijete samo istražuje, a roditelj kroz razgovore i primjere obogaćuje djetetovo iskustvo. Stoga roditelji već od vrtićke dobi mogu započeti razgovore općenito o zanimanjima i karijerama na djeci primjeren način.
Koji su ključni znakovi da dijete počinje razvijati specifične interese ili talente koji bi mogli utjecati na njegovu buduću karijeru?
Već se od vrtićke dobi može vidjeti područje kojem dijete „naginje“, odnosno u kojem smjeru se razvijaju njegove preferencije. Tako se mogu vidjeti djeca koja odabiru provoditi vrijeme više u nekim aktivnijim motoričkim igrama, djeca koja vole izrađivati, graditi i konstruirati, djeca koja se bave njegujućim aktivnostima (glume liječnika, frizera, konobara…) u kojima brinu o drugoj osobi. Znakovi, odnosno ponašanja koja se mogu pratiti od malih nogu i dalje poticati su primjerice kad se dijete samostalno zainteresira i počinje istraživati određenu temu, kad vježba, glumi, odigrava neku ulogu te kad djetetu nije potreban poticaj izvana, nego može duže vrijeme biti fokusirano i provesti vrijeme u određenoj aktivnosti ili temi.
Kako roditelji mogu pristupiti procesu usmjeravanja, a da ne nameću svoje želje i očekivanja djetetu i kako ih naučiti da su sva zanimanja jednako vrijedna?
Roditelji to mogu učiniti na način da osluškuju svoje dijete, da mu daju širinu, razgovaraju o različitim zanimanjima i poslovima, odlaze na različita mjesta. Npr. kad su u restoranu da pričaju o tome kako radi konobar, što se njima tu sviđa, što bi oni kao gosti htjeli doživjeti, kakvu uslugu primiti. I tako za različita zanimanja, ali najkorisnije je kad imamo iskustvo te usluge (frizer, kozmetičar, kuhar, konobar, majstor koji nam je došao nešto popravljati u kuću) pa možemo na primjerima učiti.
Kako roditelji mogu ohrabriti dijete koje izražava želju za karijerom u području koje je možda rizičnije ili drugačije od uobičajenih profesionalnih puteva?
Roditelji mogu ohrabriti dijete razgovorom, pričati mu o primjerima ljudi koji su u takvom zanimanju uspjeli. Također, mogu poticati unutarnju motivaciju, da ne bježe od nečeg što im se sviđa jer je drugačije, nego da istražuju zanimanja koja ih privlače. Isto tako mogu učiti kako se to zanimanje razvijalo kroz povijest te pratiti dokumentarne filmove na istu temu.
Postoji li dob u kojoj je prekasno ili prerano započeti razgovor o karijeri, ili se to može dogoditi organski tijekom razvoja djeteta?
Mislim da ne može biti prerano, ali može biti prekasno. Vrlo je važno da razgovore o karijeri ne vodimo kroz neki konačan narativ, primjerice čime ćeš se baviti kad budeš velik/a jer to implicira da postoji samo jedan točan odgovor. Samim time se smanjuje interes za daljnjim istraživanjima svih svojih interesa.
Kako djeci objasniti stvarnost odabira karijere, uključujući izazove i nesigurnosti, bez da ih obeshrabrimo?
U ovom primjeru nema jednog razgovora i objašnjavanja jer kao roditelji svakodnevno razgovaramo sa svojom djecom i imamo priliku za podučavanje i podršku. Ako mi kao roditelji ne pratimo dijete, ne usmjeravamo ga prema konstruktivnim načinima, nego npr. dijete većinu vremena provodi na društvenim mrežama ili igra igrice, to mu svakako sužava pogled i iskrivljuje realitet. Kroz rad s klijentima uočavam da danas mladi vrlo često žele biti youtuberi i misle da na taj način mogu u vrlo kratkom vremenu zaraditi puno novaca, bez puno truda i ulaganja.
Što učiniti kada se roditelji ne slažu s djetetovim izborom karijere i kako to prevladati bez narušavanja odnosa?
Vrlo je važno da dijete nađe svoj put jer tada ne zadovoljava neke tuđe potrebe, nego svoje. Također, korisno je da roditelji i djeca sagledaju širu sliku i da odabir zanimanja u nekoj adolescentnoj dobi nije put bez povratka. Dapače, to je tek početak stjecanja iskustva koje se svakim danom nadograđuje i širi. Ako se u nekom trenu dijete predomisli i želi započeti svoj profesionalni put u nekom drugom području, iskustvo koje je steklo prije toga će mu dobro doći i to nikako nije uzalud potrošeno ili izgubljeno vrijeme, kako često roditelji gledaju. Upravo to iskustvo djeci pomaže da što bolje istraže i nađu strast u onome čime se žele baviti. S druge strane, roditelji trebaju provjeriti ne zadovoljavaju li kroz dijete neke svoje neostvarene snove.
Kako školovanje i obrazovni sustav mogu podržati djecu u otkrivanju i razvoju njihovih interesa za buduću karijeru?
Ovako kako je sada koncipirano vrlo teško. Pogotovo zato jer živimo u digitalnom dobu u kojem se djeca trebaju snalaziti, a mi još uvijek imamo iste programe i načine učenja kao prije 30 i više godina. Za početak je važno da djeca ne uče napamet, nego s razumijevanjem i da je potpuno prirodno da ih ne zanimaju svi predmeti u školi.
"Kurikulumi bi trebali poticati fleksibilnost u načinu razmišljanja i kreiranju ideja, uključiti što više kreativnosti te kao temelj za budućnost prioritizirati emocionalnu inteligenciju."
Izvor: Časopis GOST, Službeno glasilo Udruženja ugostitelja Zagreb, Listopad 2024. Broj 15.